Veliki požari obilježili su povijest mnogih gradova – od mitološkog požara Troje, preko Neronovog paljenja Rima (mada je vjerojatnije da su ovog „ludog“ cara piromanom proglasili politički protivnici), preko londonskog požara iz 1666. godine. Popisu stradalih gradova pridružuje se i naš Varaždin. Ne samo da je ovaj požar promijenio vizuru grada, već nakon te 1776. značajni elementi političke uprave sele u Zagreb. Varaždin i dalje zadržava važnost regionalnog središta, a sredinom 19. stoljeća pod utjecajem razvoja građanstva i protupožarne organizacije na području današnje njemačke, postaje kolijevka hrvatskog vatrogastva.

 

Varaždin – gospodarsko i političko središte

Prvi spomen grada Varaždina (Guarestin) seže u 1181. godinu. Već 1209. kralj Andrija II izdaje Varaždinu povelju slobodnog i kraljevskog grada. U ovom razdoblju formira se područje utvrde pod upravom župana, i gradsko područje, koja se spajaju tek 1861. godine. Kroz srednji vijek, raste broj trgovaca i obrtnika povezanih u cehove. Tijekom 16. stoljeća grad dobiva na značaju zbog obrane od Turaka. Značajnije promjene u izgledu grada nastaju prestankom turske opasnosti krajem 17. stoljeća. Tada su izgrađene moderne građevine u baroknom stilu. Ipak, većina objekata je i dalje prekrivena lako zapaljivom šindrom i slamom.

Iako je tijekom 16. i 17. stoljeća Hrvatski sabor povremeno zasjedao u Varaždinu, značaj grada je porastao kada je kraljica Marija Terezija osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće i njegov rad smjestila u Varaždin, čime grad postaje sjedište banske vlasti od 1767. do 1776. godine. Akumulacijom političke moći jača i gospodarska moć grada kao obrtničkog i trgovačkog središta, a velik broj plemićkih obitelji ima posjede u okolici i zgrade u samom gradu. Prema popisu stanovništva iz 1772. godine, ima 1635 građana, a na gradskom području se nalazi 501 kuća.

 

Za sve je kriv pokvareni zub

No, ta idila je trajala do sudbonosnog 25. travnja 1776. godine. Tada je skupina kmetova iz obližnjeg Sračinca gasila vapno u ulici Dugi konec na gradskom majuru (gradski posjed s gospodarskim zgradama). Među njima je bio mladi Jakob Verček. Pošto ga je zabolio zub, pušio je duhan, jer se tada smatralo da duhan ima ljekovita svojstva. I tako je Jakob sa zapaljenim duhanom krenuo u potragu za posudom u kojoj bi mogao nositi vodu za gašenje vapna. Našao je škaf (kantu) u kojoj se nosio napoj za svinje. Kad je uzeo kantu, prema njemu je krenula krmača koja je pomislila da joj nosi hranu. Jakob se prepao, pobjegao pred krmačom, posrnuo i pao sa zapaljenim duhanom u kup slame. Kako je bilo vjetrovito i suho vrijeme, slama se zapalila i brzo proširila na obližnje objekte. Vatra se brzo po drvenim građevinama i krovovima kuća proširila s majura na sam grad. Nisu bile pošteđene ni plemićke građevine. U objektu trgovca Jakominia došlo je do eksplozije baruta, što je dodatno pojačalo širenje požara. U požaru koji je trajao do 28. travnja, od 501 kuće izgorjelo je njih 385. Veliki dio stanovništva je nakon požara napustio grad.

Varaždinska uprava je nakon ove katastrofe tražila pomoć okolnih općina i gradskih središta. Procijenjeno je da će za obnovu grada biti potrebno 50 000 forinti. Sam grad uskoro postaje veliko gradilište i kreće obnova. Današnje središte Varaždina svoj izgled može zahvaliti obnovi nakon ovog požara.

Zbog nesmotrenosti i izazivanja požara, Jakob Verček je kažnjen s 24 udarca bičem na gradskom trgu, kao primjer drugima. Da je naš nesretni Jakob bolje održavao zube, možda bi i danas Varaždin bio glavni grad.

 

IZVORI:

Androić, Mirko; Povijest vatrogastva u Varaždinu 1220. – 1955. Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin, Varaždin, 1955.

https://varazdin.hr/varazdin-kroz-povijest/

FOTO: Umjetnički prikaz varaždinskog požara iz 1776, ulje na platnu, nepoznati autor. Slika se nalazi u župnom dovru crkve svetog Nikole u Vraždinu. (IZVOR: Gradski Muzej Varaždin)