Veliki požari obilježili su povijest mnogih gradova – od mitološkog požara Troje, preko Neronovog paljenja Rima (mada je vjerojatnije da su ovog „ludog“ cara piromanom proglasili politički protivnici), preko londonskog požara iz 1666. godine. Popisu stradalih gradova pridružuje se i naš Varaždin. Ne samo da je ovaj požar promijenio vizuru grada, već nakon te 1776. značajni elementi političke uprave sele u Zagreb. Varaždin i dalje zadržava važnost regionalnog središta, a sredinom 19. stoljeća pod utjecajem razvoja građanstva i protupožarne organizacije na području današnje njemačke, postaje kolijevka hrvatskog vatrogastva.

 

Varaždin – gospodarsko i političko središte

Prvi spomen grada Varaždina (Guarestin) seže u 1181. godinu. Već 1209. kralj Andrija II izdaje Varaždinu povelju slobodnog i kraljevskog grada. U ovom razdoblju formira se područje utvrde pod upravom župana, i gradsko područje, koja se spajaju tek 1861. godine. Kroz srednji vijek, raste broj trgovaca i obrtnika povezanih u cehove. Tijekom 16. stoljeća grad dobiva na značaju zbog obrane od Turaka. Značajnije promjene u izgledu grada nastaju prestankom turske opasnosti krajem 17. stoljeća. Tada su izgrađene moderne građevine u baroknom stilu. Ipak, većina objekata je i dalje prekrivena lako zapaljivom šindrom i slamom.

Iako je tijekom 16. i 17. stoljeća Hrvatski sabor povremeno zasjedao u Varaždinu, značaj grada je porastao kada je kraljica Marija Terezija osnovala Hrvatsko kraljevsko vijeće i njegov rad smjestila u Varaždin, čime grad postaje sjedište banske vlasti od 1767. do 1776. godine. Akumulacijom političke moći jača i gospodarska moć grada kao obrtničkog i trgovačkog središta, a velik broj plemićkih obitelji ima posjede u okolici i zgrade u samom gradu. Prema popisu stanovništva iz 1772. godine, ima 1635 građana, a na gradskom području se nalazi 501 kuća.

 

Za sve je kriv pokvareni zub

No, ta idila je trajala do sudbonosnog 25. travnja 1776. godine. Tada je skupina kmetova iz obližnjeg Sračinca gasila vapno u ulici Dugi konec na gradskom majuru (gradski posjed s gospodarskim zgradama). Među njima je bio mladi Jakob Verček. Pošto ga je zabolio zub, pušio je duhan, jer se tada smatralo da duhan ima ljekovita svojstva. I tako je Jakob sa zapaljenim duhanom krenuo u potragu za posudom u kojoj bi mogao nositi vodu za gašenje vapna. Našao je škaf (kantu) u kojoj se nosio napoj za svinje. Kad je uzeo kantu, prema njemu je krenula krmača koja je pomislila da joj nosi hranu. Jakob se prepao, pobjegao pred krmačom, posrnuo i pao sa zapaljenim duhanom u kup slame. Kako je bilo vjetrovito i suho vrijeme, slama se zapalila i brzo proširila na obližnje objekte. Vatra se brzo po drvenim građevinama i krovovima kuća proširila s majura na sam grad. Nisu bile pošteđene ni plemićke građevine. U objektu trgovca Jakominia došlo je do eksplozije baruta, što je dodatno pojačalo širenje požara. U požaru koji je trajao do 28. travnja, od 501 kuće izgorjelo je njih 385. Veliki dio stanovništva je nakon požara napustio grad.

Varaždinska uprava je nakon ove katastrofe tražila pomoć okolnih općina i gradskih središta. Procijenjeno je da će za obnovu grada biti potrebno 50 000 forinti. Sam grad uskoro postaje veliko gradilište i kreće obnova. Današnje središte Varaždina svoj izgled može zahvaliti obnovi nakon ovog požara.

Zbog nesmotrenosti i izazivanja požara, Jakob Verček je kažnjen s 24 udarca bičem na gradskom trgu, kao primjer drugima. Da je naš nesretni Jakob bolje održavao zube, možda bi i danas Varaždin bio glavni grad.

 

IZVORI:

Androić, Mirko; Povijest vatrogastva u Varaždinu 1220. – 1955. Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin, Varaždin, 1955.

https://varazdin.hr/varazdin-kroz-povijest/

FOTO: Umjetnički prikaz varaždinskog požara iz 1776, ulje na platnu, nepoznati autor. Slika se nalazi u župnom dovru crkve svetog Nikole u Vraždinu. (IZVOR: Gradski Muzej Varaždin)

Gotovo svake godine na području jedne male zemlje kao što je Hrvatska, dogodi se nekoliko posebno teških nesreća. Novine, televizijske kuće i Internet portali bilježe događanja s mjesta nesreće, a udarne vijesti dolaze jedna za drugim. Nakon nekog vremena, ove vijesti postupno odlaze u zaborav. Teških nesreća se sjetimo dok gledamo televizijski presjek s najvažnijim događajima u godini na izmaku, na obljetnice događaja, prelistavajući novinske arhive ili prolazeći kraj spomenika stradalima.

Kako bi ove događaje otrgnuo zaboravu, novinar i publicist Đorđe Ličina je napravio pregled najvećih nesreća u novijoj hrvatskoj povijesti i uobličio ih u knjigu pod naslovom „Hrvatska: 100 katastrofa u 100 godina“. Knjiga je tiskana 2014. godine i tematski obuhvaća nešto duže vremensko razdoblje no što to naslov sugerira, od 1900. do 2013. godine. Autor je svakom događanju dodijelio po nekoliko stranica knjige, zavisno o dostupnoj dokumentaciji i arhivskoj građi. Nije se ograničio samo na teritorij Hrvatske ili na događaja uz samu granicu (prvenstveno na rijekama Savi i Dravi), već je opisao i niz pomorskih nesreća u kojima su stradali naši pomorci. Događanja nisu opisana suhoparno, samo sa statističkim podacima o broju mrtvih i ozlijeđenih, već je autor dodao i priče o ljudima koji su stradali ili sudjelovali u spašavanju. Uz tekst nalaze se i fotografije te kopije novinskih članaka. Svako poglavlje završava s kratkim informacijama o sličnim događajima u Hrvatskoj te o najvećim nesrećama u susjednim državama i Svijetu. Broj nesreća, razlozi zbog kojih su se dogodile te broj stradalih, šokirati će i današnjeg čitatelja, naviklog na bezbroj vijesti o nesrećama iz cijelog svijeta, često popraćenih eksplicitnim snimkama uživo s mjesta događanja.

Knjiga je podijeljena u nekoliko tematskih poglavlja: Cestovne nesreće; Eksplozije; Masovna trovanja; Pomorske nesreće; Potresi; Požari; Riječne nesreće; Rudarske nesreće; Tramvajske nesreće; Vremenske nepogode; Zrakoplovne nesreće; Željezničke nesreće i Ostale nesreće. Među navedenim događajima opisan je dobro poznati sudar dvaju zrakoplove kod Vrbovca, nesreća vlaka na kolodvoru Zagreb, požar broda „Ragna Gorton“ u brodogradilištu “3. maj”, ali i noviji događaji poput kornatske tragedije, velikih prometnih nesreća turističkih autobusa na autocesti A1 te izlijetanja vlaka u Rudinama. Također je spomenut već gotovo zaboravljeni požari Bartulićeve palače u Zagrebu iz 1932. godine te svakako najveća požarna tragedija u hrvatskoj povijesti, požar u riječkom rodilištu 1979. godine.

Ova knjiga je svojevrstan spomenik svim stradalima u nizu nesreća koje su se dogodile u hrvatskoj povijesti. Njome je također odana počast hrabrim ljudima koji su sudjelovali u spašavanju. Uz pripadnike snaga sigurnosti i službu hitne pomoći, tu su svakako i brojni vatrogasci, koji su često prvi dolazili na mjesto stradavanja. Zbog niza preciznih informacija, ova knjiga mora biti početna stanica za sve istraživače velikih nesreće, pogotovo za povjesničare vatrogastva, koji planiraju pisati o angažmanu vatrogasnih snaga na ovim nesretnim događajima.