NA DANAŠNJI DAN: Kako su bravari, mesari i medičari gasili požare?
Promatrano iz perspektive društva čija se protupožarna zaštita zasniva na dobrovoljnim vatrogasnim društvima i profesionalnim vatrogasnim postrojbama, povijest hrvatskog vatrogastva počinje u drugoj polovini 19. stoljeća, osnivanjem Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu 1864. godine i profesionalne vatrogasne postrojbe u Rijeci 1863. godine. No, hrvatska povijest poznaju određenu organizaciju borbe protiv požara i u ranijim vremenima. Prvenstveno se radilo o izradi propisa za sprečavanje širenja požara te o podjeli zadataka u slučaju nastanka požara. Prvi propisi su nastali u Dubrovniku u 13. i 14. stoljeću.
Mi ćemo se danas fokusirati na Varaždin, grad koji je u svojoj povijesti pretrpio niz katastrofalnih požara. Ovi požari su bili rezultat prvenstveno načina gradnje – drvena građa kojom su građeni objekti, krovovi od slame i sitnih daščica te otvorena ognjišta u većini objekata. Požari su se u tadašnjim gradovima brzo širili, a za gašenje takvih požara bio je potreban veliki broj ljudi. Varaždinski gradski magistrat je na današnji datum 1757. godine propisao načine uključenja žitelja Varaždina u gašenje požara te potrebnu opremu za gašenje.
Bez alata nema zanata
Varaždinski gradski čelnici su prepoznali potrebu opremanja za gašenje požara. Tako su propisali nabavu 4 kola s velikim željezom okovanim bačvama za prijevoz vode. Za dovoz ovih kola do požara bili su zaduženi trgovci. Ako trgovci nemaju koje potrebne za vuču kola, onda su svi vlasnici konja bili dužni dati svoje konje za potrebe vuče kola s vodom na požare. Kako bi se stimulirali građani, planirana je novčana nagrada iz gradske blagajne u visini od 2 forinte za prvu osobu koja bi dovezla kola, 1,5 forinti za drugu i 1 forinte za treću.
Također je zatražena izrada 24 kožnate posude (vjedra) za prijenos vode od bunara do požara. Zaustavljanje širenja požara je podrazumijevalo rušenje objekata te je naručeno 10 komada željeznih kuka (čaklji). U dokumentu se spominje i raspoređivanje 11 ljestava i drugih alata na strateške pozicije po gradu.
Ovaj propis sadržava i odredbe o zabrani osvjetljavanja objekata noću svijećama koje nisu u svjetiljci. Također je zabranjeno i pušenje na gradskim ulicama, što je već tada prepoznato kao mogući uzrok požara. Gradski desetnici su kao zadatak dobili pregledavanje dimnjaka i prijavu kućevlasnika koji iste nisu održavali. Kućevlasnici su morali na tavanima imati bačvu napunjenu vodom za slučaj požara.
Mesari, užari, češljari – vodu daj
Grad Varaždin je već tada imao štrcaljku-„špricl“ za gašenje požara. Za nju su bili prvenstveno zaduženi bravari, ali i ostali pripadnici ceha remenara, krznara, sabljara, sedlara, sabljara i škrinjara. Krznari, sedlari i remenari su trebali također na požarište donijeti kožnata vjedra. Kovači i zidari su zaduženi za kuke, a stolari moraju doći sa sjekirama, za potrebu rušenja objekata. Kožari, postolari i krojači nose ljestve. Njih mijenjaju gumbari, pekari i klobučari. Mesari, užari, češljari i medičari su zaduženi za donošenje vode za gašenje požara. Gradski kapetan nadgleda gašenje i posebno pazi da lopovi ne ukradu spašene stvari.
Propisan je i način dojave požara – zvonjavom crkvenih zvonu. Kako bi se lakše uputilo stanovnike na požarište, na zvoniku je u smjeru požara po danu izvješena zastava, a po noći upaljena svjetiljka. U slučaju požara, noćni stražari su dužni obavljati svoju funkcije i danju.
„Vatrogastvo“ prilagođeno vremenu
Ovaj propis je zasnovan na tadašnjim društvenim odnosima, korištenjem dostupnog ljudstva okupljenog u obrtničke organizacije, cehove. Sam broj organizacija uključenih u gašenje požara govori o kompleksnosti organiziranja ovakvih akcija u vremenima koja ne samo da nisu poznavala, nego kada nije bilo moguće ni organizirati moderno ustrojstvo gašenja od požara. Ipak vidljivo je promišljanje gradskih čelnika i upotreba praksi za sprečavanje požara koje su ostale nepromijenjene i danas.
Nedugo nakon donošenja ovog propisa, donesen je 1766. godine po nalogu Marije Terezije za područje tadašnje Hrvatske novi propis pod nazivom „Osnova, kako bi se mogli spriječiti požari u slobodnim kraljevskim gradovima, u većim mjestima i trgovištima.“
Izvor: Androić, Mirko, Povijest vatrogastva u Varaždinu 1220. do 1955. Dobrovoljno vatrogasno društvo Varaždin, Varaždin, 1955.
Foto: Sveti Florijan, ulje na platnu, nepoznat autor, 1742., Gradski muzej Varaždin
Vedran Runjić
