Uvod
Uspjeh na bilo kojem polju ljudskog djelovanja ovisi o prenošenju informacija. Pravovremena informacija, nedvosmislena i razumljiva, nakon koje će primatelj iste krenuti u akciju, posebno je potrebna u vatrogastvu, u kojem o informaciji ovisi spašavanje života i imovine ugrožene požarom.
Komunikaciji u operativnom dijelu vatrogastva možemo podijeliti na komunikacija unutar vatrogasnih postrojbi, koja je usmjerena na pravilno izvršavanje zadataka nakon izdane zapovijedi te na primanje informacije o požaru. U ovom slučaju vatrogasci komuniciraju sa zajednicom od koje primaju dojave o požarima ili drugim događajima. Dok se u prvom slučaju informacije prenose usmeno glasom, ili upotrebom zvučnih signala, u drugom slučaju bilježimo korištenje i za to vrijeme modernih tehnologija, brzojava i telefona.
Cilj rada je prikazati koliko je pažnje pokazano problematici komunikacije u vatrogastvu u hrvatskoj stručnoj vatrogasnoj literaturi te u vatrogasnim časopisima u razdoblju od kraja 19. stoljeća do početka 2. svjetskog rata.
Izvori
Glavni cilj Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice na početku rada 1876. godine bilo je uvođenje jednakih zapovijedi na hrvatskom jeziku za cijelo hrvatsko vatrogastva. Ovaj podatak prikazuje još jedan način na koji možemo prikazati problematiku komunikacije u ovom početnom razdoblju razvoja hrvatskog vatrogastva. Naime, za zapovijedi, ali i za vođenje dokumentacije o radu društava, korišten je u prvim godinama njemački jezik. Ne samo da je trebalo prevesti zapovijedi, već je vatrogasne stručnjake čekao veliki posao prijevoda stručnih izraza s njemačkog jezika na hrvatski. Navedeni materijal je trebalo dalje distribuirati, kako bi nova vatrogasna društva imala jasne smjernice iz kojih će učiti osnove vatrogastva, od ispravnih zapovijedi, do upotrebe opreme i sredstava za gašenje. Za osnovu novih hrvatskih zapovijedi korišten je vježbovnik vatrogasaca iz Graza. Zapovjedi, prevedene 1876., prvi puta je javno izrekao Mirko Kolarić, prilikom posjeta Biskupa Josipa Jurja Strosmayera Varaždinu 1877. godine.
Prva stručna knjiga o vatrogastvu na hrvatskom jeziku je “Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce” autora Gjure Stjepana Deželića, oca hrvatskog vatrogastva, iz 1882. Pojavom ovog izdanja počinje povijest hrvatske stručne vatrogasne literature. Knjiga je doživjela drugo izdanje 1890. godine, kao i skraćenu verziju pod nazivom “Vježbovnik” iz 1895. Sastavni dio “Obučevnika” je rječnik hrvatskih i njemačkih vatrogasnih izraza, što govori u prilog njemačkog utjecaja na razvoj hrvatskog vatrogastva. U navedenim izdanjima, kao i kasnijoj literaturi, u pisanju koje značajnu ulogu ima Mirko Kolarić, učitelj hrvatskih vatrogasaca, zastupljene su zapovijedi koje se upotrebljavaju na vježbama i na intervencijama te problematika dojave. Muzej hrvatskog vatrogastva također čuva i literaturu vezanu uz rad I. hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu, u kojoj također nalazimo obrađenu problematiku komunikacije.
Veliku ulogu u informiranju hrvatskih vatrogasaca o trenutnim događajima u sustavu vatrogastva, ali i o modernim tehnologijama imaju vatrogasni časopisi. Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica je u svojim počecima odlučila ustrojiti vatrogasno glasilo. Prvi vatrogasni časopis na području hrvatske nosi naziv “Vatrogasac.” Zajednica od 1896. počinje izdavati vlastito glasilo “Vatrogasni vjesnik”. Upravo ovo glasilo predstavlja vrhunski izvor za prćenje sustava vatrogastva u Hrvatskoj i daju uvid u problematiku komunikacije u vatrogastvu. Uz domaće teme, časopis prenosi informacije o ustroju vatrogastva u stranim zemljama, s čestim osvrtima na prikaz upotrebe modernih tehnologija za dojavu požara.
Zapovijedi
Deželić u poglavlju posvećenom organizaciji vatrogastva u “Obučevniku” spominje lošu organizaciju gašenja požara prije uvođenja modernih vatrogasnih društava. Navodi kako su se noćobdije – noćni čuvari “vičući poput turskih mujezina opominjali gospodare i gospodarice; a da je narod hrlio na požarište na “noćobdijin rog i na viku oganj”, a načelnik općinski vičući iz sveg grla nuka nazočne da gase, a ovi niti ga čuju niti mu za riječi haju….” S druge strana prikazan je moderni vatrogasac koji čuje znak – zvono, top, trublju ili bubanj, i odmah odlazi na dužnost i postupa prema naučenom slijedu, uz vodstvo zapovjednika.
U postojećoj literaturi prepoznajemo uređenu komunikacija između članova vatrogasne postrojbe. Radi se o sistemu zapovijedi koje se prenose usmeno ili zvučnim signalom. Daje ih zapovjednik vatrogasnog društva, drugi viši časnici ili voditelji odjeljenja vatrogascima, s ciljem izvršavanja određenih radnji. Na daljinu zapovijedi prenose trubači. Ove zapovijedi se odnose na vježbovne radnje te na zapovijedi povezane uz različite vatrogasne vježbe, a koje su se koristile i na vatrogasnim intervencijama. Velika važnost se pridaje za oba segmenta vježbi, a “Vatrogasni katekizam” iz 1936. spominje da hodne vježbe imaju važnost za postizanje reda i discipline. Kao i u drugim vatrogasnim sustavima, vježbovne radnje i postupci su i danas dio moderne hrvatske vatrogasne obuke.
Prvi dio vježbi u Deželićevom “Obučevniku” (drugo izdanje iz 1890.) se odnosi na strojeve vježbe – pravilni stav, svrstavanje u vrste, redove, okretanje, pravilno stupanje isl. Koriste se zapovijedi iz Vježbovnika donesenog na 3. skupštini Zajednice održanoj u Petrinji 1889. godine. Svaku radnju prati zapovijed (povik – njem. Comando), koju zapovjednik mora izgovoriti glasno i jasno. Kada se zapovijed izdaje zvukom uz upotrebu trube, Deželić koristi naziv znak ili navještaj (njem. Signal).
Nakon ovog općeg dijela, slijede vježbe posvećene operativnom djelovanju s vatrogasnim ljestvama, ručnim štrcaljkama i parnom štrcaljkom. Opisane su zapovijedi, ali i sam slijed vježbe.
Uz same zapovijedi, za našu priču je važno i ustrojstvo dobrovoljnih vatrogasnih društava, tj. važna uloga trubača, koji služi kao glavni prenositelj zapovijedi od razine zapovjednika društva prema samim vatrogascima. U “Obučevniku” nadtrubljač (njem. Stabshornist) je dočasnik, dok svaki odjel (štrcari, penjači, čuvari) imaju svog trubača. Spominje se i bubnjar pojedinog odjela. Mjesto nadtrubljača je uvijek uz zapovjednika.
Dio vježbi u “Obučevniku” je organiziran po odjelima (štrcarski, penjački, vidarski, čuvarski). Deželić u 6. odjelu (poglavlju) opisuje trubljarske vježbe. Prikazana su glazbala koja se koriste. Tako trublja i rog (njem. Trompette und Horn) služe za signaliziranje požara, davanje zapovijedi od strane zapovjednika na vježbi ili požarištu te za stupanje na maršu. Bučka (njem. Alarm-huppe) se može koristiti umjesto trube ili roga. Dvoglasnu bučku (njem. Zweitönige Huppe) nosi zapovjednik. Jednoglasnu bučku imaju vodnici, dok zviždalo (njem. Signalpeife) imaju penjači.
U Vježbovniku I. hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu iz 1885. ističe se da zapovijedi na daljinu prenosi stožerni trubač posebnim znakovima, koji su kasnije u tekstu navedeni. Nakon znaka stožernog trubača, te znakove daju i trubači pojedinih odjela, tj. prenose ih na nižu razinu. Koliko je trubač važan za vatrogasce, svjedoči i naslovnica navedene knjižice, ali i sačuvane vatrogasne diplome koje za motiv često imaju vatrogasca trubača.
Treća Skupština hrvatsko slavonske vatrogasne zajednice u Petrinji održana 1.rujna 1889. godine prihvatila je “Navještaj i poputnice za trubu, bučku i fučkalo”- notni zapis vatrogasnih signala. Sastavili su ih trubljač Antun Leyfert i meštar vježbi Mirko Kolarić. Ovaj materijal je tiskan kako sastavni dio Obučevnika. Kasnije je objavljena zasebna knjižica, primjerak koje se čuva u Muzeju hrvatskog vatrogastva. Također, materijal je sastavni dio Kolarićeva “Vježbovnika” iz 1923.
Trube su sastavni dio vatrogastva i u kasnijem razdoblju. U članku 25 Pravila vatrogasne službe, uvrštenih u propise Vatrogasnog saveza Kraljevine Jugoslavije, stoji da se trubač dodjeljuje zapovjedniku čete, odnosno zapovjednom časniku i odjelnim vođama navalno obrambenog odsjeka. Zapovjednikov trubač je četni trubač, a trubač odjelnih vođa je odjelni trubač s činom rojničkog zamjenika. Trubači stoje uz zapovjednika ili zapovjednike odjeljenja. Uz signaliziranje zapovijedi, dužnost je i alarmiranje.
Korištenje trube za signalizaciju prikazano je i u sačuvanim promotivnim filmovima vježbe zagrebačke zvanične vatrogasne čete iz oko 1937. godine kao i varaždinskih vatrogasaca iz 1930. U oba videa prikazano je davanje zapovijedi trubama. Na upotrebu truba za signaliziranje odnosi se tekst iz “Vatrogasnog vjesnika” iz 1934. gdje su opisana i glazbala te dane note za signale, te je naglašeno da se signali koriste još od 1899.
Upotreba trube u vatrogastvu za davanje signala ovjekovječena je i u legendarnim televizijskim serijama “Mejaši” (snimljena 1970., radnja na području Podravine) i “Naše malo misto” (snimljena 1971., radnja u Dalmaciji nakon 2. svjetskog rata), u kojima se na humorističan način prikazuje rad vatrogasaca. Iako datumski odmičemo prema modernom vremenu, i ovo je svjedočanstvo koliko se dugo upotreba trube zadržala u hrvatskom vatrogastvu.
Literatura:
Deželić, Gjuro Stjepan. Obučevnik za dobrovoljne vatrogasce. Drugo izdanje, Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, Zagreb, 1890.
Gres, Ivo, Josip Radanić. Vatrogasni katekizam i vježbovnik za hodne vježbe. Naklada Vatrogasnog vjesnika, Križevci, 1936.
Kolarić, Mirko. Kratka teorija o vatrogastvu. Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, Zagreb, 1891.
Kolarić, Mirko. Kratka teorija o vatrogastvu. Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, Zagreb, 1902.
Kolarić, Mirko. Vježbovnik. Hrvatsko-slavonska vatrogasna zajednica, Zagreb, 1923.
Pravila I. hrv. dobr. vatrogasnog družtva u Varaždinu, vlastita naklada, Varaždin 1884.
Purgar, Stjepan, Božidar Kovačić, Valentina Puhelek. Vatrogasni vježbovnik. Hrvatska vatrogasna zajednica; Učilište vatrogastva i civilne zaštite Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Zagreb, 2002.
Udl, Srećko; Vježbovnik I. hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu, Varaždin, 1885.
Vatrogasni vjesnik, 1896. – 1923.; 1929. – 1939.
Tehnička smotra, prilog Vatrogasnom vjesniku, 1896. – 1907.
Žagar, Stanko, ur. Najnoviji propisi i naredbe Vatrogasnog saveza Jugoslavije. Naklada Vatrogasnog vjesnika, Križevci, 1934.
FOTO: Zaglavlje časopisa “Vatrogasac” s likom vatrogasnog trubača
Članak je objavljen na engleskom jeziku u sklopu zbornika radova 32. konferencije međunarodne radne grupe za povijest vatrogastva i zaštite požara pri CTIF-u
Autor. Vedran Runjić
