Grad je bio velika buktinja

Vukovarski su vatrogasci svojom hrabrošću i požrtvovnošću ispisali jedne od najsvjetlijih trenutaka hrvatske vatrogasne povijesti. Svoju priču iz ratnog Vukovara su nam ispričali vatrogasci Đuro Ivanković, Silvestar Doroghazi i Tihomir Tolić.

Vatrogasci  su u Domovinskom ratu predstavljali treći stup hrvatske obrane, pokazujući svakodnevno hrabrost i požrtvovnost pri spašavanju ljudi i imovine u nizu gradova i manjih mjesta, a pod stalnom prijetnjom neprijateljskih granata i bombi. U ovoj neravnopravnoj borbi, vukovarski su vatrogasci svojom hrabrošću i požrtvovnošću ispisali jedne od najsvjetlijih trenutaka hrvatske vatrogasne povijesti. Svoju priču iz ratnog Vukovara su nam ispričali vatrogasci Đuro Ivanković, Silvestar Doroghazi i Tihomir Tolić.

Put do pakla

Početkom ratne 1991. godine DVD Vukovar je brojio oko 70 članova. Teritorijalna profesionalna vatrogasna jedinica Vukovar imala je 47 djelatnika, od kojih 5 u ispostavi u Iloku. Postrojba je bila dobro opremljena, a vatrogasci osposobljeni za sve vrste intervencija.

Dok se situacija postupno zaoštravala, pogotovo nakon masakra u Borovu Selu, vatrogasci su nastojali obavljati svoje redovne dužnosti, ne gledajući čiju imovinu spašavaju. Tolić se prisjeća noćnih intervencija, zbog namjerno izazvanih požara na objektima. Jednom prilikom su čak pronašli lokot na rampi, koji su postavili teroristi kako bi onemogućili vatrogasce u interveniranju.

– Postupno je došlo do osipanja u vatrogasnim redovima, jer je dio vatrogasaca srpske nacionalnosti prešao na neprijateljsku stranu, a dio se priključio Zboru narodne garde. Nas preostale čekalo je  teško vrijeme – prisjeća se Doroghazi, koji je u TPVJ Vukovar radio kao tehnički voditelj i vozač.

Prioritet – prijevoz vode

Redovan rad je nastavljen dok su to uvjeti dopuštali. Odlazak na intervencije gašenja požara postaje jako opasan, jer je izravno otvarana vatra na vatrogasce, kao u slučaju gašenja požara na zgradi Vuteksa, čega se dobro sjeća Tolić, na koga su pucali dok je vozio vatrogasnu cisternu. Gašenje postaje sekundarno, a potom i gotovo nemoguće. Doroghazi kaže da je grad bio jedna velika buktinja, a ono malo vode što su imali bilo je potrebno za skloništa i bolnicu.

– Kako je opasnost postajala veća, razdijelili smo se u dvije cjeline i 11 vatrogasaca pod mojim zapovjedništvom dislocirano je u Lučku kapetaniju. Dobili smo naređenja od Branka Borkovića Mladog Jastreba i Marina Vidića Bilog koje lokacije su prioritet za opskrbu vodom, među kojima se ističe bolnica – priča Ivanković o zadacima koje su morali izvršavati.  Kad su pumpe za vodovod prestale raditi, koristili su motorne pumpe za punjenje vozila.

– Bilo je jako opasno. Mi vozimo vodu dok traju napadi, ne možeš se sakriti. Cisterne su bile izbušene od gelera, a gume smo išli krpati u Borovo –  kaže Ivanković. Pri takvom prijevozu vode poginuli su Đuro Ragač i Siniša Malecki.

– Ragač je poginuo nakon što je preuzeo smjenu od mene. A dan prije pogibije, Siniša mi je dao svoju ručnu lampu i rekao da mu neće trebati više – prisjeća se Tolić kolega koji su poginuli dok su obavljali humanu zadaću.

Vatrogasni dom – stup obrane

No Vatrogasni dom je imao i veliku ulogu u obrani grada, jer bi njegovim padom bilo ugroženo Sajmište, a grad presječen. Prvi branitelji ovog položaja, kasnije poznatog kao Osa 4, bili su upravo vatrogasci. Za Vatrogasni dom su vođene teške borbe, a kroz položaj je tijekom rata prošlo oko 50 ljudi.

– Ne samo da je imao značaj u obrani grada, Vatrogasni dom je imao i veliki bazen pod zemljom iz kojeg smo crpili  vodu koju smo cisternama vozili po potrebi. To je bio dodatni razlog da sačuvamo Dom. Borbe su bile gotovo svakodnevne. Čak su 2 puta neprijatelji ušli u Dom, a mi smo ga opet vratili  – kaže Tolić, koji je vatrogasno vozilo morao zamijeniti puškom. Koliko je ovaj položaj bio tvrd orah, govori podatak da je neprijatelj nudio predaju svim braniteljima u okolici, osim onima u vatrogasnom Domu.

Kraj obrane Vukovara

Prijevozi vode za bolnicu su trajali do deset dana prije pada Vukovara. Od tada se bolnica opskrbljivala iz obližnjih bunara, međutim to nije bilo dostatno za velik broj ranjenika i osoblja. Po vodu su išli i u Borovo Naselje. Doroghazi je zadnji put otišao po vodu 7. studenog navečer i više se nije mogao vratiti jer je put bio presječen. Kolege su za njega mislili da je poginuo i išli su ga tražiti.

– Ostao sam u Borovu do zarobljavanja. Tu su sve vatrogasce stavili u jedan kamion. Dio ih je otpremljen u logore, a dio je odveden za sanaciju terena – kaže Doroghazi koji je nakon Begejaca i Niša razmijenjen i otišao prvo u Zagreb, a potom u Slatinu.

–  Bilo je jako teško, ali nas je nosio neki zanos. Nije se gledalo tko koliko radi, svi smo radili sve, bez obzira na položaj. Uz nas su zadatke provodili i vatrogasci iz Borova – kaže Ivanković, koji je i zarobljen u Borovo Komercu. Iako vatrogasac, prošao je torturu srpskih logora, te je nakon Begejaca, Niša i Mitrovice razmijenjen.

Tolić se prisjeća da su zadnja 3 dana bila pravi pakao. Svaki dan je po nekoliko branitelja ginulo na položajima.  Zapovijed za povlačenje su dobili 17. studenog, a on je izašao u proboju.

Vukovarski vatrogasci – od pepela do moderne postrojbe

Nakon izlaska iz logora i progonstva, Ivanković i Doroghazi su po povratku nastavili s aktivnim radom u vatrogastvu. Svoje teško stečeno iskustvo Ivanković je podijelio s vatrogascima Sarajeva, koji su nakon početka rata u Bosni i Hercegovini tražili savjet Vatrogasnog saveza Hrvatske kako najbolje pripremiti vatrogasce za rad u ratnim uvjetima. Tolić se u Zagrebu priključio 204. vukovarskoj brigadi, potom 5. gardijskoj te je bio profesionalni vojnik do umirovljenja, no i danas je u kontaktu s kolegama i spreman je pomoći u svakoj prilici.

Po povratku u Vukovar vatrogasce je dočekao razrušeni vatrogasni dom za koji su mislili da nikad neće više imati svoju prvotnu funkciju. No duga tradicija vukovarskog vatrogastva je nastavljena. Dom je poprimio svoju osnovnu funkciju, a DVD i JVP Vukovar su se uspješno digli iz pepela, u čemu su veliku ulogu imali Ivanković i Doroghazi, kao čelnici vukovarskog vatrogastva.  Posebno veseli naše sugovornike da vukovarsko vatrogastvo vode mladi i sposobni ljudi, na čelu sa zapovjednikom Zdenkom Jukićem, opremljeni modernom opremom, s kojom djeluju na području cijele Hrvatske. Kroz svoj svakodnevni rad čuvaju uspomenu na hrabru generaciju vatrogasaca ratnog Vukovara, koji su humanost stavili ispred mržnje i ostali vječno zapisani u hrvatsku vatrogasnu povijest.

Vedran Runjić