Na području Hrvatske određenu vrstu zaštite od požara možemo kroz pisane tragove pratiti od doba Rimskog Carstva. U svim većim gradovima postojao je određeni stupanj zaštite, kroz profesionalne vojne vatrogasne jedinice, ili kroz cehove obrtnika čija je dužnost bila sudjelovanje pri gašenju požara. U ranom srednjem vijeku ovo područje nije poznavalo organizirano vatrogastvo kao u rimsko vrijeme, ali je sigurno postojao stupanj zaštite kroz seoske i gradske straže koje su uzbunjivale mještane u slučaju izbijanja požara.
Iako je razvoj gradova uvjetovao pisanje propisa o zaštiti od požara još u razdoblju razvijenog srednjeg (prvi propisi u Dubrovniku1272. godine) i ranog novog vijeka te organiziranje gašenja sukladno tadašnjim mogućnostima, povijest suvremeno organiziranog hrvatskog vatrogastva koje se temelji na radu dobrovoljnih vatrogasnih društava i profesionalnih vatrogasnih postrojbi počinje osnivanjem Prvog hrvatskog dobrovoljnog vatrogasnog zbora u Varaždinu 1864. Prva profesionalna vatrogasna postrojba osnovana je 1863. u Rijeci. Slijedila su osnivanja vatrogasnih društava u Sisku 1865., Otočcu 1868., Ludbregu 1869., Zagrebu 1870, Karlovcu 1871., itd. Do 1900. osnovano je 165 društava.
Povećanjem broja vatrogasnih društava otvorilo se pitanje osnivanja organizacije koja bi povezala postojeća društva te radila na boljem organiziranju vatrogastva što je dovelo do osnivanja Hrvatsko slavonske vatrogasne zajednice 1876.godine. Za prvog predsjednika zajednice izabran je Gjuro Stjepan Deželić (1838. – 1907.), otac hrvatskog vatrogastva. Cilj Zajednice je jačanje vatrogasne organizacije, povećanje broja društava, briga o opremljenosti i osposobljenosti vatrogasaca, evidencija intervencija te ostali poslovi na promicanju vatrogastva.
Nakon Prvog svjetskog rata Zajednica nastavlja djelovanje u sklopu Države, potom Kraljevine SHS. U Kraljevini Jugoslaviji, nametnuta je i promjena imena organizacije u Vatrogasna zajednica Savske banovine. Zajednica djeluje i u Banovini Hrvatskoj (1939. – 1941.). Tijekom Drugog svjetskog rata Zajednica mijenja naziv u Vatrogasni savez Nezavisne države Hrvatske, dok je dio vatrogasnih postrojbi djelovao u Narodno oslobodilačkom pokretu.
Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je obnova vatrogasnih društava, te uspostava „vatrogasne milicije“ u gradovima. Zajednica nastavlja sa radom 1949. g. pod imenom Savez dobrovoljnih vatrogasnih društava, a 1955. mijenja ime u Vatrogasni savez Hrvatske. Ovo razdoblje je obilježilo povećanje broja pogotovo industrijskih vatrogasnih društava, te jačanje vatrogastva u Istri, Primorju i Dalmaciji.
U razdoblju Domovinskog rata (1991. – 1995.) vatrogasna organizacija je primila teške udarce kroz prvenstveno veliki broj članova koji su izgubili živote, uništenu i otuđenu opremu te uništene vatrogasne domove i spremišta. Ime Hrvatska vatrogasna zajednica vraćeno je 1993. godine. Završetkom rata počinje i obnova vatrogastva.
Unatoč teškim uvjetima u kojima se razvijao, HVZ je danas čvrsta i dobro ustrojena organizacija od velikog značaja za hrvatsko društvo, kako po pitanju protupožarne zaštite, tako i svih drugih segmenata kojima se bavi. U Hrvatskoj danas djeluje preko 1800 dobrovoljnih vatrogasnih društava, te 70 profesionalnih postrojbe u gradovima, u čijem sastavu se nalazi 150 000 članova, od čega 20 000 operativnih vatrogasaca koji čine glavnu snagu sustava zaštite i spašavanja u Republici Hrvatskoj.
